Ovom predivnom rijekom, plovi već godinama Goran Leković, poslednji licencirani splavar na drvenom splavu, predsjednik “Trifitara” najstarijeg udruženja splavara u Crnoj Gori. Ovaj neobičan čovjek izabrao je “najprimamljivje plovilo na svijetu, a najatraktivnije”, kako opisuje svoj drveni splav, da na njemu spušta svoje goste, koji odluče da sa njim osjete čar ovog hrama prirode i dožive fantastične trenutke uz bukove, vodopade i kanjon, u kome se nebo spaja sa zemljom. Rijetko se danas može pohvaliti da uživa u svakom trenutku svog posla, a Goran je upravo jedan od takvih. Dok su njegvi vršnjaci jurili za loptom ili maštali o tome da budu da budu glumci ili muzičari, Goran je još kao mali plavio splaove , puštajući ih niz rijeku i maštao o splavarenju Tarom.
Objašnjavajuću razliku između splavara i skipera, Goran navodi da je spavar čovjek koji upravlja drvenim splavom i da mora imati iskustvo od najmanje dvije do tri godine, dok, iako u Crnoj Gori postoji značajan broj iskusnih skipera koji su regularno završili ispit, ima i dosta onih koji su došli do licenca, a da se nisu ni jednom spustili niz Taru.
– Ne volim kada vidim skipera kojeg nikada ranije nijesam vidio na rijeci ni kao gosta, a vozi čamac i ne zna o Tari ništa – kaže on.
Za razliku od takvih Goran leković poznaje svaki njen šum, svaki kamen, i svaki detalj kanjona, pa je opisao avanturu od 82 km, koja počinje od drugog logora, splavišta tri km uzvodno od mosta na Đurđevića Tari i završava se na Šćepan Polju.
– Plovi se kilometar i po i dolazi do najkraće i najbrže rijeke u Evopi Ljutice, koja je duga 170 metara, dalje se ide ispod džinovskog mosta , koji je od Drugog svjetskog rata bio druga građevina u Evropi, a kao drvena skela najveća u svijetu. Put nas dalje vodi niz trešnjevačke bukove, gdje niko ne ostaje ravnodušan, zatim manastir sv. Arhanđela Mihaila iz XIII vijeka, pa pored sela levera, gdje su ostaci iz rimskog doba. Jedno od njih je svetilište boga Mitre, a tu je bio stari rimski most, koji je povezivao primorje sa sjeverom i dalje do Turske – priča Goran.
Put se nastavlja u kapiju kanjona, pa Bijela vrela, Obodin, lazin kamen, Ninkovića luku, kanjon Drage i Radovan luke, uređenog kampa, gdje pustnici obično prespavaju nakon napornog ali i predivnog dana.
– U kapiji kanjona je buk Naviđen, gdje se stiče utisak da nema civilizacije, jedino što se može uočiti je Crna vrela i nebo više sebe. Bijela vrela su specifična po tome što voda dolazi iz Crnog jezera, koja je nekako pronašla put s desne obale Tare. Obodina je mjesto gdje nam se čini da je sunce toliko daleko da dalje ne može biti, skoro i da se i ne vidi. Najveće suženje od pet do šest metara je kod LAzinog kamena, a upravo na tom mjestu rijeka je i najdublja – kaže on.
On dalje objašnjava da je Ninkovića luka zaravan u kanjonu gdje se nekada godila stka iz obližnjih sela i kanjon Drage, koji je dubok 870m i pruža fantastičan pogled.
Drugi dan nastavlja se pored sela Tepac, gdje je vidikovac Đurevac, tepački bukovi, kada se stiže do Bajlovića Sige, vodopada koji je po mnogima čudo prirode.
– Pred sobom možemo vidjeti stranice kanjona koje ddiruju nebo. S jedne strane Veliki štuoc gdje je dubina kanjona 1.600 metara, a sa druge Obzir, gdje se kanjon pruža u visinu preko 1.300 metara, što dostiže visine kanjona Kolorado, ali je toliko sužen da za oko izgleda kao da je veći od Kolorada – navodi naš sagovornik.
Dalje se ide ka kanjonu Sušice, gdje su ostaci vagoneta, iz vremena kada se građa dopremala do rijeke, zatim Nozdruća, gdje je Tara svojom silinom vodu s lijeve strane premještala na desnu obalu rijeke. Zatim se dolazi do “crne take” za neiskusne splavare Prodrta usov, jer je us redini ogromna stijena, koja može uništiti splav ako s eudari u nju. Onda dolazi još jedan vodopad Jovičića siga, kako ga neki zovu “skakavac” jer se voda obrušava 40 metara , i nastavlja pored ostatka starog mosta koji danas nije u funkciji.
-Ja sam ga zapamtio od prije 20 godina , kada je služio Pivljanima za prelazak na drugu stranu rijeke, gdje ih put vodio prema Bosni. Odatle se plovi dva kilometra do mosta na Bijelom brijegu, gdje je bila planirana gradnja hidrocentrale. I danas se mogu vidjeti ostaci bušotine – podsjeća se Goran.
Zatim se ređaju bukovi koji mogu biti opasni sa neiskusne, ali ne i za Gorana. To su brštonovački, borovi , varda, ćelije, verigovića, gornji i donji, papratišta, čegrlo debelo gošje i crvena stijena, dva poslednja buka prije Šćepan Polja.
– Ostaću odan tari, tu sma počeo , tu ću i voziti dok sam živ. na druge rijeke ne idem jer smatram da ni jedna nije na nivou Tare. Nju kad jednom zavoliš, voliš je do smrti. Splavarenje doživljavam kao sport, a ne kao biznis, jer vjerujte kratak je to period dva do tri mjeseca ljeti, koliko vozim turiste, da bi se ostvarila neka značajnija dobit – kaže Goran.
Objašnjavajući porijeklo imena triftar, on kaže da datira iz XIX vijeka, a nastalo je po ljudima koji su prevozili truplo, građu koristeći rijeke, tako d au prevodu ova riječ znači splavar. Njegova priča počinje 1984. godine , kada se javio na obuku za splavarenje preko Nacionalnog parka “Durmitor”, koji mu je platio dvogodišnju školu u firmi Uniturist iz Foče, tada jedinoj ovlašćenoj kompaniji za prevoz putnika rijekom.
– U to vrijeme u Crnoj Gori nije bilo splavara koji su mogli obučavati mlade ljude, to su radili bivši triftari. Godine 1988. postao sma rukovodilac plava. Tada je rafting kod nas bio misaona imenica, sem ponekih izuzetaka iz Slovenije i Češke – prisjeća se Goran.
On navodi da su tada na splavarenje dolazili samo imućniji ljudi, strane vlade, ambasadori i poznati sportisti i da su ljudi često između Kolorada i tare birali Taru, oduševljeni njenom ljepotom.